I onda kada krenes dalje sve te i dalje vuce
natrag... odjednom svi oni trenutci se vrate,
iako u sebi vodis borbu da zatajis sve osjecaje
prema osobi koja je otisla neprestano gubis,
iako znajuci da bi bilo najbolje da se pamcenje
moze jednostavno pobrisat i krenut dalje
kao da nikad nije ni bilo iceg.. da nije bilo
onih carobnih trenutaka.. a ipak .. bilo ih je

´Hiljadu noći mora proći da zaboravim te ja..
hiljadu dana u vodu će pasti kada ću znati da
bez tebe mogu ja..
Mnogo priča si mi ispričao,
ja dalje sanjam o njima..
ali kraj napomenuo mi nisi..
sve se zbilo iznenada..´

´Nema te..
Od tog trena sunce više ne grije, zvijezde
više nisu sjajne, mjesec više ne sija kao
nekada, vjetar je postao nekako hladan i
grubog dodira, zemlja nije toliko draga,
a ljudi nekako okrutniji..

A znaš moje oči više ne sjaje kao onda
kada si ti stajao kraj mene..
Više nema tog osmijeha ujutro
kao onda kada sam znala da si ti
onaj kraj kojeg ću se probuditi jednom..
Sve je i bilo jednom,
jedna zajednička priča, jedno nebo,
jedno sunce i ..
I jedni mi .. ´

Malo kasnim sa postom, nisam imala vremena,
na rehabilitaciji sam jos jedan tjedan jer sam bila
na operaciji.. hvala vam na dragim komentarima
u proslom postu..
Imam jednu novost.. Upoznala sam jednog dragog
momka i zavrsili smo u vezi.. svida se on meni,
no nije to to, moje srce ima jos uvijek onaj koji
je otisao, kao da je ponjeo jedan dio mene sa sobom
sjebano zar ne?
I neznam sto da radim jer koliko god da mi je simpatican,
i drag novi decko (btw zove se josip) jos uvijek mi
fali onaj konj :// neznam jel sam ispravno postupila
stoga savjet dobro dode :)

Sto uciniti kada gledas osobu koju volis najvise
da odlazi zauvijek od tebe?.. Kada odlazi negdje
daleko i znas da se vise nikada necete vidjeti...

Stojis tamo i nemozes se pomaknuti, noge su
ti se ukocile i jednostavno nemozes napraviti
korak , nemozes cak ni izustiti rijec.. dok ipak
gledas svoju voljenu osobu kako koraca i odlazi,
bez pozdrava, bez posljednjeg poljubca i posljednjeg
zagrljaja..

On je odlucio napokon krenuti dalje, dok ja jos uvijek
stojim na istom mjestu i cekam.. Mozda se jednom
ipak odluci vratiti.. I ako dode, ja cu uvijek biti tu.. na
istoj adresi..

"Svi smo mi ljudi ali rijetko tko od nas je čovjek."

Previše boli, razočaranja, odlazaka dragih ljudi,
svi ti lijepi trenutci koji su ipak postali samo pepeo,
previše je nepravde i beznačaja, raznih prevara i
laži., ali čemu sve to?

Svi traže da se svijet promjeni a nitko se ne zagleda
u svoju vlastitu dušu jer ipak najlakše je prebacivat
svu krivicu na druge ljude...

Od nekud se treba započeti, a to je sa vlastitom naravi,
jer ipak ukoliko promjenimo svoje greške možemo
biti primjer i drugima..

Ali zašto nitko to onda ne radi?